Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena

Knjiga: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 1: SAMOREGULACIJA PONAŠANJA I UČENJA.Ovdje prilažem link kako biste mogli detaljno proučiti i pročitati cijelu knjigu:
https://bib.irb.hr/datoteka/791889.Loncaric_Motivacija_Samoregulacija_Ucenje_e_knjiga_3.pdf

Ovaj sam rad odabrala zato što smatram da je samoregulacija učenja bitna komponenta kako učiteljevog tako i učenikovog učenja.Samoregulirano učenje zapravo je samousmjeravajući proces kojim učenici transformiraju svoje mentalne sposobnosti u vještine učenja.Na samom početku ove knjige,autor navodi kako se u ovoj knjizi poseban naglasak pridaje obrambenom obrascu samoregulacije.Danas općenito je prisutna određena „manipulacija“ mladim ljudima i preveliko opterećenje je stavljeno na njih samih.Postavljeni su im određeni ciljevi i od mladih ljudi se očekuje onda da te ciljeve i ispune.Na taj se način „guši“ njihova kreativnost,samoregulacija i zapravo ih se onesposobljava da učine ono što oni uistinu žele i da imaju slobodu u odabiru načina na koji će te ciljeve postići.


Autor u sažetku navodi sljedeće: Na početku je definirana samoregulacija i pružen je povijesni pregled modela samoregulacije, nakon čega se izlaganje usmjerava na samoregulirano učenje. Prikazano je kako su se razmišljanja o proaktivnosti i reaktivnosti učenika odrazila na reforme i politike obrazovanja u SAD-u, čime je u ovoj knjizi model samoreguliranog učenja dobio povijesni i razvojni kontekst. Posebna pozornost posvećena je modelima samoreguliranog učenja iz socijalno-kognitivne perspektive učenja.Što se definicije samoregulacije i samoreguliranog učenja tiče, Vohs i Baumeister (2004) navode da se samoregulacija odnosi na vježbu kontrole nad sobom, posebno u smislu usklađivanja sa željenim standardima. . Učenici se samoreguliraju postajući aktivnim sudionicima u vlastitom procesu učenja aktiviranjem metakognitivnih i motivacijskih resursa, usmjeravanjem misli i osjećaja i poduzimanjem akcija kako bi ostvarili vlastite ciljeve učenja (Zimmerman, 1986; 2001). Osnovni elementi proaktivnosti uključuju samostalno postavljanje ciljeva, osobnu inicijativu, ustrajnost, praćenje napretka i vještine prilagođavanja.

Smatram da je bitno izdvojiti da prema Banduri (1986), samoregulacija uključuje tri procesa:  samopromatranje  ili nadgledanje ponašanja (b) samoevaluaciju napretka ili samoprocjenu  i (c) samoreakciju. Ovi su procesi u međusobnoj interakciji i ovise o okolinskim faktorima koji mogu pomoći u razvoju samoregulacije. Sve su tri komponente povezane sa željenim ciljevima koji su određeni kao kognitivne reprezentacije određenog željenog ponašanja ili izvedbe, uključujući i standarde za provedbu tog ponašanja. Željeni ciljevi određuju što trebamo činiti, naglašavaju koje aspekte ponašanja bismo trebali opažati ili nadgledati tijekom samoregulacije i služe kao kriteriji za procjenu vlastitog ponašanja (Bandura, 1986).


Samoregulacija učenja veoma je opširna tema i teško je uistinu izdvojiti ono najbitnije.U ovoj je knjizi u svim poglavljima sve detaljno objašnjeno i vrlo korisno za naš daljnji rad.Samoregulacija je vrlo bitna,kao što sam već i u samom uvodu naglasila.Mi trebamo znati prepoznati i karakteristike učenika koji samoreguliraju svoje učenje (kao npr. da znaju koristiti različlite kognitivne strategije,da vjeruju kako su u stanju naučiti ono što treba,znaju stvoriti povoljnu okolinu za učenje...).Tu su i faze samoreguliranog učenja.

Što vi mislite,kako bi trebalo poučavati učenike samoreguliranom učenju? Koji su po Vama mogući razlozi neuspjeha učenika u samoregulaciji učenika? Što mislite,u kolikoj mjeri danas učitelji/učiteljice posvećuju značaj samoreguliranom učenju?

Intenzitet stresa kod učitelja u osnovnim školama

Odlučila sam se osvrnuti na znanstveni članak autorica : Suzana Tomašević(OŠ Ivan Kozarac, Nijemci, Hrvatska),Gordana Horvat( Baobab- Udruga za rad s mladima, Osijek, Hrvatska), Zdravka Leutar (Studijski centar socijalnog rada, Zagreb, Hrvatska; Katedra za socijalni rad Filozofskog fakulteta, Mostar, BiH) pod nazivom : Intenzitet stresa kod učitelja u osnovnim školama.(Ovdje Vam prilažem link na članak kako biste ga uspjeli lakše pronaći : http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=260934
Članak govori o istraživanju intenziteta stresa kod učitelja razredne i predmetne nastave u seoskim i gradskim školama te se stavlja naglasak na to da li postoje statistički značajna razlika u intenzitetu stresa između učitelja s obzirom na mjesto rada,selo ili grad.

Ova je tema usko vezana uz odgoj i obrazovanje zato što uloga stresa danas je sveprisutnija i može imati vrlo negativne posljedice za cjelokupno učenje.Učitelji bi trebali kontrolirati „sebe“ što je više moguće i ne bi trebali dopustiti da taj njihov stres ima bilo kakav utjecaj na samog učenika.Stres je nažalost u današnje vrijeme sve više prisutan.Ljudi,pa tako i sami učitelji,imaju na samom poslu,ali i izvan posla mnogo obaveza,problema,svakidašnjih briga i sve su to uzroci koji dovode do stresa.Stres kod učitelja izaziva napetost,živčanost,zlovoljnost i bezvoljnost.Djeci u školama svakako nije potreban učitelj koji je u takvom,bezvoljnom i lošem stanju.


Poziv učitelja jedan je od složenijih poziva u svakom društvu. Uvjeti i način rada dodatno govore o složenosti i zahtjevnosti poziva i očekivanjima od učitelja. Razvo jznanosti i tehnologije učiteljima donosi nove izazove. Svaka školska godina predstavlja jedinstveno i nepredvidivo razdoblje odgoja i obrazovanja u kojemu učitelj možeočekivati i izuzetno velike razmjere promjena pred koje ga stavlja novi naraštaj djece,vlastita ustanova, društvo i prosvjetne vlasti... Stres se danas ističe kao važan društveni i profesionalni fenomen, a njegove posljedice se uvelike odražavaju na kvalitetu rada pojedinca, radne okoline i društvenog okruženja.Doživljaj stresa se danas udomaćio u društvu kao normalna pojava, često se može čuti izraz „pod stresom sam“ ili „ovo je za mene stresno Jednima je stres neki događaj, kao što je ispitna situacija, javni nastup, a drugima je određenopsihičko stanje, ono što se zbiva unutar njih i opisuju ga apstraktno. (Arambašić,1996) .Nastavnički stres prepoznaje se u situacijama u kojima su nastavnici ljutiti, potišteni, zabrinuti, živčani, frustrirani ili napeti zbog posljedica svoga djelovanja. Sam pojam učiteljskog stresa javlja se već dugi niz godina, naročito u novije vrijeme kada obrazovanje prolazi kroz učestale i kontinuirane reforme. Stres u učiteljskoj profesiji izazivaju učenici koji imaju loš odnos prema školi i kojima nedostaje motivacija za radom i napretkom, razredna nedisciplina i neposlušni učenici, učestale školske reforme, nezadovoljavajući radni uvjeti, vremenski rokovi, nepovoljna klima u kolektivu, izostanak stručne podrške i kontinuirana podcijenjenost unutar društva.

Cilj istraživanja u ovom radu  bio je istražiti intenzitet stresa kod učitelja razredne i predmetne nastave u seoskim i gradskim osnovnim školama. U istraživanju je korišten psihologijski instrument za mjerenje percepcije stresa. U istraživanje se uključilo ukupno 217 učitelja osnovnih škola, 37 učitelja i 180 učiteljica.

Neki od istraživačkih problema su:
Utvrditi intenzitet stresa kod učitelja razredne nastave i učitelja predmetne nastave u osnovnoj školi. te  utvrditi postoji li razlika u intenzitetu stresa između učitelja razredne nastave i učitelja predmetne nastave u osnovnoj školi.

REZULTATI
U istraživanju je sudjelovalo 17% ispitanika muškog spola i 83% ispitanika ženskog spola, od toga je 34,6% učitelja razredne nastave i 65,4% učitelja predmetne nastave. Obrađeni podaci upitnika koji mjeri ljestvicu percipiranog stresa pokazuju da je stres u učiteljskoj profesiji prisutan. Provedenim testom utvrdilo se da ne postoji statistički značajna razlika u intenzitetu stresa između učitelja u seoskim i gradskim osnovnim školama. Isto tako su rezultati pokazali da nema statistički značajne razlike u intenzitetu stresa između učitelja razredne i učitelja predmetne nastave s obzirom na mjesto rada, ruralnu ili urbanu sredinu.

Smatram da bi se trebalo raditi na tome da stres u učiteljskoj profesiji bude sve manje prisutan.Smatram također da su na učitelje postavljena brojna i prevelika očekivanja i također i zahtjevi,što sa strane roditelja,što sa strane ostalih suradnika.Trebalo bi po mom mišljenju organizirati više kreativnih i raznih drugih radionica za osoblje u školama,da se ostvari bolja komunikacija i suradnja.Djeca također osjećaju kada su njihovi učitelji međusobno u dobrim odnosima,i to također u njima samima stvara jedan pozitivan dojam.Svakako se treba raditi na tome da se smanji intenzitet stresa.

Što vi mislite,koji su glavni uzroci stresa učitelja u školama? Smatrate li vi da postoje razlike u intenzitetu stresa s obzirom na mjesto rada,seli ili grad i zašto (ukratko)? Koje su situacije za Vas,kao učenike bile najstresnije i kako ste se s njima nosili?